Svaka vijest koja izvještava o približavanju naše male domovine velikim razvijenim uzorima, dobra je vijest. Tako sam upravo pročitao članak kako se u Zagrebu, po uzoru na Englesku i zemlje Dalekog istoka, otvorila dnevna bolnica za liječenje ovisnosti o internetu i videoigrama. Dam vam malo vremena da vam ta informacija sjedne.
Je l’ sjela? Možemo dalje?
Žao mi je što moram reći, ali meni je ovo novost u rangu one Jagodinske žirafe (ako već niste, bacite pogled). Nekako ne vidim potrebu za ovom ustanovom. Svjestan sam da možda netko i ima problem s ovim vidom ovisnosti, ali baš da je potrebno otvoriti dnevnu bolnicu? Izgleda da nisam svjestan ozbiljnosti problema. Da, znam za podatak da više djece u dobi između 2 i 5 godina zna koristiti smartphone nego zavezati vezice, ali upravo je to moja bit. Za takvo stanje i razvoj ovih ovisnosti krivi smo mi roditelji. Pa me ljuti kad se novac poreznih obveznika troši na nešto što je tako lako moglo biti spriječeno. Potrebno je samo malo volje, lupiti šakom o stol i reći – dosta je! I pri tome stajati i narednih dana, biti konstantan da dijete zna kakva su pravila. Razgovarajte i pritom slušajte svoje dijete. Nemojte samo držati prodike, budite otvoreni, ponudite mu adekvatniju alternativu i vidjet će te koliko će vaš odnos napredovati.
Nije ni kod nas sve uvijek bez problema. Ono što nas je frustriralo je bilo Dorino hranjenje uz mobitel. Imala je dvije godine i niti jedan obrok nije mogao proći bez mobitela. Dok se nismo složili, uzeli joj ga iz ruke i spremili ga daleko od njenih očiju. Plakalo se za stolom sljedeća tri dana, bilo je to teško slušati, ali znali smo da to nije bilo prihvatljivo ponašanje i morali smo nešto učiniti po tom pitanju. Upalilo je, jer ga ni danas, dvije godine poslije, ne koristi niti traži. Možda je još više trzavica s Dominikom, jer on ne shvaća zašto ne može igrati videoigre i gledati YouTube kad god poželi, pogotovo zato što svi njegovi prijatelji to mogu. Sa svojih devet godina to nije nešto o čemu on može odlučivati. Svjestan sam da nas još puno borbi čeka dok djecu ne izvedemo na pravi put, ali spreman sam početi i završiti svaku bitku.
Možda netko smatra da sam težak, grub i loš otac, ali nitko nije rekao da je roditelj biti lako i da je bit dobrog roditeljstva slagati se i povlađivati djeci. Zato mislim da bi bilo bolje da se novac potrošio na otvaranje ustanove koja bi učila roditelje komunikaciji s djecom i vođenju obitelji nego klinike za liječenje ovisnosti o internetu i videoigrama. Možda je čak bolje otvoriti zoološki vrt, tada bi barem cijela obitelj mogla izaći van i gledati žirafu. Kao u Jagodini.
Digitalni tata 
Hahahah! Ali gde si se setio Jagodine i žirafe! To je onaj vickasti i smešni deo. Nego budimo sada ozbiljni. Ne bih ulazila u to da li treba ili ne otvoriti dnevnu bolnicu za ovinsike o internetu. Možda treba, možda ne. Ali sam svakako saglasna da se stvari ne rade po redu, nego se kreće od poslednje. Veliki je izazov odgajati decu pored sve tehnologije, to je jasno. Mnogi shvataju ozbiljnost situacije i potpuno podržavam ograničavanje konzumacije istih, pre nego potpunu zabranu. Ali sa druge strane, tužno je što mnogi roditelji u tehnologiji vide “bebisiterke” i svoje zamene – daš detetu telefon i ono bude mirno. Da ne dužim više (a mogla bih o ovoj temi ceo tekst na pisati). Poenta je: podržavam tvoju inicijativu za edukaciju roditelja i postavljanje granica kada su tehnologije u pitanju. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Slažem se, sa djecom se treba baviti, a ne ih pustiti u digitalni svijet i problem riješen. Svakako su klinike nepotrebne, jedino za roditelje koji svoje obaveze prema djeci ne izvršavaju. Lijepo napisano, pozdrav.
Sviđa mi seSviđa mi se